Kvaliteta bliskog odnosa nije stvar sreće. Odnos je vještina, a vještine se uče. Partnerska terapija je mjesto gdje se ta vještina uči uz stručnu podršku.
Volimo vjerovati da se pravi parovi jednostavno slažu. Iskustvo rada s parovima govori drugačije: kvalitetan odnos je rezultat rada i ulaganja, brige i odgovornosti. Parovi koji traju nisu oni bez sukoba, nego oni koji su naučili kako kroz sukob proći, a da pritom ne izgube jedno drugo.
U partnerskim odnosima smijemo biti ambiciozni. Imamo pravo željeti da nam ljubavni odnos bude najljepše i najsigurnije mjesto na kojem smijemo biti svoji. Ali to ne nastaje samo po sebi.
Ne postoji prerano. Parovi najčešće dolaze kad se vrte u istim svađama, kad je između njih hladno, nakon nevjere ili velike krize, kad ih je udaljila ovisnost, bolest ili gubitak, ili kad jednostavno osjećaju da žele više jedno od drugoga. Neki dolaze i prije velikih odluka: useljenja, braka, djeteta.
Vrijedi znati i ovo: proces može početi i kad jedan partner još nije spreman. Rad s jednom osobom zna pokrenuti promjenu u cijelom odnosu.
Najčešća zabluda o partnerskoj terapiji je da je ona zadnja postaja prije kraja. U stvarnosti, dolazak na terapiju znači da vam je do odnosa stalo dovoljno da za njega nešto napravite. Krize su neugodne i bolne, ali uznemiruje nas ono što nam je važno. Upravo zato kriza može biti prilika za povezivanje i rast, a ne samo prijetnja.
Pred terapeutom ne sjedi jedan klijent nego troje: dvije osobe i njihov odnos. Radi se na komunikaciji i obrascima koji se ponavljaju, na povredama iz ranog razvoja koje utječu na izbor partnera i dinamiku odnosa, na granicama, bliskosti i povjerenju. Susreti s parom obično traju duže od individualnih, a između susreta par dobiva i konkretne zadatke za dom.
Komunikacija, udaljenost, nevjera, seksualnost, roditeljstvo, veliki životni prijelazi ili ovisnost: svaka od tih tema traži svoj pristup, a za neke, poput ovisnosti u odnosu, postoje i posebni programi i alati.